Friday, May 31, 2024

MASKE NAŠE NASUŠNE

 

MASKE NAŠE NASUŠNE

 

Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi ...

Mikenske maske od zlatnog lima (s onom za koju je Schliemann[1] 1876. držao da je lik razoritelja Troje Agamemnona). Maske indijskih vračeva sa očnjacima Grizlija. Demonske perjane maske Inka. Maske sa otoka Jave od drveta. Krznene maske Eskima. Japanske pozorišne maske. Dodolske maske Istočne Srbije za prizivanje kiše. Maskenbalske maske. I najzad maske od ljudske kože kojima se služimo svakodnevno ...

Isprekidan ali vidljiv evolutivan put vodi od erotične pantomime tetreba do derviškog transa ili budističkog Gi-Ga-Kua, od razuzdanog plesa delfina do rituala maskiranih pratilaca boga Ko-Va-Vea iz plemena Elema (Nova Gvineja), ali i od smrtonosnih parenja Bogomoljki do sado-mazohističkih orgija pod obrazinama ljudi kojima je monotonija polnog akta postala nepodnošljiva ...

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Isti kod zoološke i građanske mimikrije. Razlozi koji, kroz generacije, dovode guštera Kameleona do sposobnosti da promenom boje uzme lik okoline, usavršivši i napad i odbranu, upravljaju i našim prilagođavanjima, našim maskiranjima. (Jer, najčešće, prilagođavanje čoveka je njegovo maskiranje – u nešto drugo.) ...

Noga primata majmuna eonima se pretvara u Engelsovu[2] "oslobođenu ruku", ali nas to, uprkos Engelsu, ne čini ljudima. Ne čini rad majmuna čovekom. Čak ni ako je inteligentan, kao što je naš – ponekad. Inteligencija instinkta, bar u zoni opstanka vrste, nadmaša inteligenciju svesti. Mravi su izrazito kolektivističko društvo, u kome je život svake jedinke tek funkcija potrebe cele mravlje kolonije. Gde je suverenost zajednice tako harmonično i efikasno sprovedena kao u košnicama pčela? ...

Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje ...

 



[1] Heinrich Schliemann (1822 – 1890) nemački poslovni čovek i arheolog. Smatrao je da su događaji pomenuti u delima Homera realni. Bio je glavni istraživač Troje, kao i mekenskih nalazišta. Njegov uspeh stvorio je materijalnu bazu idejama da ideje u Homerovoj Ilijadi i Virgilijevoj Eneidi  reflektuju stvarne istorijske događaje. (Prim. prir.)

[2] Friedrich Engels (1820 - 1895) je bio njemački sociolog, filozof i revolucionar poznat kao bliski suradnik Karla Marxa i jedan od su-osnivača filzofskog pravca i ideologije zvane marksizam. (Prim. prir.)

Thursday, May 30, 2024

DRŽANJE U ŠKRIPCU

 

DRŽANJE U ŠKRIPCU POMOĆU NAKLONOSTI

 

            Prijateljstvo ima dvostruki radijus. Prvi je određen našim davanjem, drugi primanjem. Prvi odmerava naš altruizam, drugi – egoizam. Nijedno ne može živeti samo od "ulaza" ili "izlaza" ... Smisao svakog prijateljstva neprestano se menja, ali, najčešće, ono traje samo dok ga ima. Prekida se čak kad smisla još ima; nastavlja kad ga već odavno nema ... Priroda prijateljstva određena je pre njegovim poreklom, nego njegovim tokom. Znam za neka – uključujući i moja – koja su ekskluzivno poreklom i održavana ...

            Prijateljstva ne žive od razumevanja nego od tolerancije. Ona, koja se na razumevanje oslanjaju, nisu naročito trajna. Niko se ne može razumeti sasvim i sve vreme; češće, druge shvatamo delimično i retko; najčešće ljude uopšte ne shvatamo. Moramo se, dakle, navići, da ih tolerišemo i kad ih ne razumemo. Tolerancija nije u odobravanju onoga što razumemo, ili u razumevanju onoga što odobravamo. Ona je u toleranciji onoga što niti razumemo, niti odobravamo ... Prijateljstvo je, ponekad, držanje u škripcu pomoću naklonosti. Ja i (   ), na primer, držimo jedan drugog u škripcu na taj način što se uzajamno ophodimo kao dobri prijatelji. Naše je prijateljstvo tek rafinirani oblik uzajamne antipatije. A ova, verovatno, aktivan nivo pasivnog straha što ga jedan od drugog osećamo. ...

Wednesday, May 29, 2024

DEVETSTO SEDAMNAESTA

 

DEVETSTO SEDAMNAESTA

 

Sređujući papire, otac pronalazi tri svoja pisma iz godine 1917. Dva su originalna naslovljena na strica Dimitrija. Treće je kopija pisma upućenog „Slavnoj Cesarsko-kraljevskoj Upravi za Crnu Goru“.

Pisma stricu su na kockastoj hartiji velikog formata. Mastiljava olovka još je zadržala ljubičastu svežinu. Kopija pisma Upravi nečitkija je i mestimično zamrljana. Rukopis očev nije se izmenio. Ispisan je, lep, pa i kitnjast ponegde, premda pri kraju gubi oštrinu.

Po datumima se vidi da je prvo pismo, kao i ono za Cesarsko-kraljevsku Upravu, pisano pre odlaska u Komite, a ono drugo već iz šume.

(Izvod iz prvog pisma) “ … pošto u ovom slučaju, kada nemam ni oca ni majke, ti zastupaš moje pokojne roditelje, to sam našao za potrebno da ti napišem ovo nekoliko redaka, pređe svega moleći te, kao oca, da mi oprostiš ako sam, po tvom mišljenju, na krivom putu … Videći kako nam se narod u Austriji uništava, u meni se prema njoj razvila silna mržnja nego što je bila prema Turcima …

Još većeg maha uzela je ona, kada su počeli internirati ljude, naročito kada su mi, kao “političkog krivca” internirali jednog brata, starog 16 godina … Posmatrajući sve ovo, u meni se javila misao da bi najbolje bilo s puškom odbeći u goru i odatle se braniti … Glavni uzrok koji me je u tome do sada omeo bio je bolest moje majke, pa pošto sam njoj dužniji no ikome, morao sam žrtvovati svoje namjere da je spasim: u protivnom pak, kao što je bilo, da je sahranim. A u tome da u goru odem sama me je podsticala … Molim te da priloženo pismo predaš Kot. Kom. Kot. Šavnik …”

(Izvod iz drugog pisma) “… pa pošto je danas malo onih koje ništa ne veže, jer svakog manje više veže familija, imanje i drugo što šta, te moraju trpeti nasilje, to je i malo onih koji svoje nezadovoljstvo mogu javno ispoljiti; ja sam jedan od njih, kojeg ništa ne veže, ni familija, ni Bog zna kakvo imanje … Zbog mojih ličnih stvari nećeš imati mnogo rada, a i ono što imadneš, molim te, radi s voljom, a ja ću ti biti zahvalan.

Konja sam prodao Gospavi, a od cijela imanja je ostala samo jedna sakata krava, pa ako treba silnoj Austrougarskoj imperiji, neka i nju konfiskuju, a ako slučajno ostane, ima sijena na Bukovici … Preporučujem ti da kuću iznajmiš i novac šalješ mome bratu u Mađarsku. Molim te prodaš preostali komad zemlje i njime platiš moje dugove. Što se drugog tiče, ako ostanem živ, svakom ću izravnjati, ako poginem, ostaje moj brat, a ako i on za navjek ostane u Mađarskoj, to ti je amanet da sve svršiš po savjesti i srcu. Đeda i babu molim za oproštaj i blagoslov. Sve vas ljubi i grli vaš – Vojislav.”

(Izvod iz pisma Cesarsko-kraljevskoj Upravi Crne Gore) “… i zato odlazim među ljude čija je borba izraz muka i patnji narodnih, odakle ću se za spas njegov boriti do potonje kapi krvi, a oružje koje sam u ruke uzeo ostaviću samo onda kad on postane deo Velike Srpske Države. Vojislav D. Pekić.”

Tražim od oca ova pisma. Daje mi i druge lične hartije (službeničke ocene, uvek najbolje, ukaze o postavljenju i odlikovanju, pisma danas već istorijskih ljudi), zna da ih skupljam, da me prošlost opčinjava – ali ne da u opsesiji i ima nečeg nekrofilnog – i kaže: “Možda će tebi više koristiti nego meni.” U glasu je gorčina, priznanje uzaludnosti, skriveno ispod samopodsmešljivosti. Ne, on se ne kaje za 1917, nizašta se, zapravo, ne kaje. On je bar jednom bio – pobednik. Ma kako malo trajala, njegova Država izgurala je dvadeset rođendana, a kod nas stvari već i po svojoj prirodi ne traju duže …

Možda bi gospodin Pluskvamperfekt i na njegovu 1917. Imao primedbe kao što ih je imao na moju 1948? …

 

 

Tuesday, May 28, 2024

TIGROVI U ČIZMAMA

 

TIGROVI U ČIZMAMA OD SEDAM MILJA

 

Umesto da ideje privuku sebi, vizionari dopuštaju da ih ideje odvuku tamo gde ih ni čovek, ni istorija ne mogu pratiti. Umesto da cilj približe vremenu, oni vreme guraju cilju. Utopističke mačke u čizmama od sedam milja postaju povremeno tigrovi. Tada su osetljivi i na najsitnije nijanse u ciljevima, ali ne i na najgrublje u sredstvima …

Ostvarivanje velikih ideala počiva na zadovoljenju malih. Nije državnik onaj koji zamisli najbolju moguću zajednicu, nego onaj koji u postojećoj otkrije i odneguje najbolja sredstva da se ona uspostavi …

*

GRAĐANSTVO U NESVESTICI

 

Mesto radnje: kuhinja. (Dokaz da stvari uvek idu u krug. Građanstvo se odvojilo od naroda, koji je ostao kraj ognjišta; sad, kad je zima, a uz to za njega i istorijski “ledeno doba”, ono mu se pokajnički vraća.) Vreme radnje: Nedelja, Februar 1955, 12 časova pre podne. (U mojoj kući to je vreme javnosti, kad se bez žara izvlačimo iz svojih azila i pristupamo praktikovanju tzv. Porodičnog života, drugim rečima – obeda.) Lica: moji roditelji, dr Dušan Popović[1], profesor Univerziteta (pisac knjiga O Cincarima, Srbija i Beograd (1718-1739), dr M. D., rođak, pukovnik Narodne milicije (do sada nije ostavljao pisanih tragov) i ja. 

Radnja: pukovnik, s preko stotinu kilograma i dva metra priča profesoru, čije su velikodušno procenjene mere 50 kg sa 150 cm, o jednom ratnom doživljaju. Profesor ne mari za ratove, pogotovu partizanske, ali sluša učtivo, čekajući da se i govornik i supa dovoljno ohlade da bi se mogli konsumirati. Supa se hladi. Pukovnik zagreva. Glasom Jupitera gromovnika pripoveda kako je nekog četnika sa Durmitora oborio na zemlju, nogom mu stao za vrat i počeo daviti. Majka odlazi nekim poslom. Otac daje znake da se davljenje skrati, ako se već nije umelo preskočiti. Profesor bledi, trepće očima, ne veruje ušima i kaje se što je prihvatio poziv na ručak. O kanibalizmu nije bilo reči. Samo o mladoj jagnjetini i prženim krompirima. 

Pukovnik divljačno koluta očima, pridiže se i svom težinom pritiska zamišljenu šiju. U tišini nedeljne porodične idile čuje se krckanje vratnih pršljenova. A zatim mekan šum. Poput probušene gumene lutke, profesor se slaže na sofu. Pukovnik koji je lekar, a u međuvremenu je sa davljenjem završio, žustro mu priskače. Svi zajedno vraćamo naše građanstvo iz nesvestice (lične, ne istorijske), a potom mu se izvinjavamo. Objašnjava mu se, s pukovnikove strane, da je to bila šala, da do stvarnog davljenja nije došlo. Bila je to, u stvari, obična konverzaciona licentia poetica. Profesor shvata? Profesor, razume se, ne shvata. Naime, shvata da se po istoriji, dok se pravi, ponekad i ubija. Istoričar je, i dotle nema primedbe. Ali je sasvim očevidno da se sada zgraža još više, sad kada zna da davljenja nije bilo id a je priča ispričana samo za – zabavu.



[1] Dr Dušan Popović (1894-1965) istoričar, prof. Univerziteta u Beogradu. Bavio se izučavanjem prošlosti Vojvodine. Dela: Problemi Vojvodine, O Cincarima, Beograd kroz vekove, Velika seoba Srba 1690, Srbija i Beograd. (Prim. prir.)

Monday, May 27, 2024

SAVREMENA ISTORIJA

 

SAVREMENA ISTORIJA

 

„Narod je omlitaveo. Mi republikanci, mi slobodari i socijalisti, mi od toga patimo danas, a vi, gospodo monarhisti i cezarovci, vi ćete od toga patiti sutra. I sami ćete iskusiti kako je teško napojiti magarca kad nije žedan... Zatvaraju republikance, a niko da se makne. Kad dođe red da hapse rojaliste, ni tada se niko neće maknuti... Konj je tu, imate samo da ga uzjašete. Ali kad budete na njemu, on će mirno leći kraj puta i vi ćete ljosnuti. Gore kljusine od njega nema. Kome od njegovih jahača nije polomila rebra?...“

To veli gospodin Beržere u Franceovoj[1] Savremenoj istoriji. Mislim da ...

 

*

 

29. JANUAR 1955.

 

Juče sam se zarekao ustati u 7. Ustao u 11. To me podseća na Gideove[2] Močvare. Treba se učauriti u metodičnost. Ali metodičnost je takođe zatvor. Jedan od najgorih. Pisao „Komentare za NjegovanTurjaške“. Komentari na nenapisan roman uvek su uspešniji od romana, jer barataju pretpostavkama koje u romanu valja tek dokazati. Komentari dopuštaju varijante koje roman isključuje, osim ako se ista stvar, ne posmatra iz različitih pripovedačkih uglova. Ali onda to nisu moje varijante. Imam nekih poteškoća sa kontrapunktalnom tehnikom. Spojevi propuštaju. Huxley[3] i Dos Passos[4]. Čitao Maratove[5] govore. “Otkriven plan da se uspava narod i spreči donošenje ustava!” Dobro zdravlje Mirabeaua[6] prava je javna nevolja!

Za osam dana polažem Opštu Psihologiju kod B. B.-a. Posle ću se moći baviti drugim stvarima nego Thorndikovim[7] mačkama i Kellerovim[8] šimpanzima. Eksperimenti su bar u nečemu definitivno poučni – ne treba biti niži oblik života. U svakom slučaju, ne u društvu – višeg. S uvođenjem sveske za “Marginalije” konačno postigao izvesnu preglednost papira. Napolju je – napolje. Hladno i krcato neudobnostima. Ne izlazim već četiri dana. “Tebe nisu ni trebali puštati.” Kaže mi D. Z. “I nisu.” Kažem. Telefonirao L. J. Kod njega će se igrati poker, ali nedostaju partneri. Koliko ih trebaš, pitam. Bar jednog, kaže, sam sam. Odlazim žurno. L. J. je Crnogorac, sin bivšeg oficira. Dobro igra. C., međutim, kaže da, iako ga dobro igraju, Crnogorci nisu izmislili poker. Tu ipak treba nešto raditi, deliti karte, uplaćivati žetone. Igramo dvanajest sati neprekidno. Dobijam. Zatim “Trandafilović”. Sto je prepun Tititra[9]. Nema nijednog Triblionca. Plaćam. Na kraju sam na gubitku. U tri posle ponoći opet sam u sobi s mačkama i šimpanzima. Na radiju nalazim nekog krčećeg Brucknera. Glenn Miller[10] je čist. Ostavljam njega. Pišem ove redove...

 



[1] Anatole France (1844—1924), francuski književnik, pesnik, novinar, ironičan i skeptičan. Član Francuske Akademije i dobitnik Nobelove nagrade. (Prim. prir.)

[2] André Gide ( 1869—1951) francuski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za literature 1947. Početak mu je bio u simbolističkom pokretu, a između dva svetska  rata se borio za antikolonijalizam. Dela: Podrumi Vatikana, Kovači lažnog novca, Pastoralna simfonija.(Prim. prir.)

[3] Aldous Leonard Huxley (1894 – 1963) je engleski pisac, koji je polovinu svog života proveo u SAD.  Bio je humanista i pacifista. Pri kraju svog života smatran je u akademskim krugovima kao vođa modern misli i intelektualac najvišeg ranga. Pisao je kratke priče, romane, poeziju i filmska scenarija. Glavna dela su mu: Vrli novi svet, Kontrapunk života, Slepi u Gazi. (Prim. prir.)

[4] John Roderigo Dos Passos (1896 – 1970) američki pisac romana i umetnik. Glavna dela: Manhatan transfer, 42-ga paralela, Orijent ekspres, i dr. (Prim. prir.)

[5] Jean-Paul Marat (1743 – 1793) je bio Švajcarac i lekar, politički teoretičar i naučnik, ali je poznatiji kao radikalni novinar u doba Francuske revolucije. Bio je jedan od najvažnijih ljudi u to vreme isto kao Danton i Robespierre. Bio je ubijen od Charlotte Corday u svojoj kadi. (Prim. prir.)

[6] Honoré Gabriel Riqueti, Comte de Mirabeau (1749 – 1791) je bio francuski pisac popularni orator i državnik. Za vreme Francuske revolucije bio je umereni političar i favorizovao je konstitucionalnu monarhiju po modelu Ujedinjenog kraljevstva. Tajno je i neuspešno pregovarao sa francuskim monarhom da ga pomiri sa revolucijarnom vlašću. (Prim. prir.)

[7] Edward Lee Thorndike (1874-1949) čuveni američki psiholog XX veka. Predavao na Kolumbija univerzitetu. Bio je predsednik Američkog udruženja psihologa 1912. Tipičan eksperiment sa mačkom u kutiji, čime je dokazao da životinje ne rezonuju, nego se uče na principu pokušaja i postepene eliminacije grešaka, pojačavajući pravilan odgovor kroz ponavljanje. (Prim. prir.)

[8] Fred Keller, nemački Geštalt psiholog XX veka. Vršio eksperimente sa majmunima, utvrdivši da oni uspevaju da izvrše neku radnju koja zahteva primenu adekvatnog rešenja. (Prim. prir.)

[9] Titiri je izraz koji Borislav Pekić upotrebljava za protivnike komunističke vlasti. Naziv koji upotrebljava za članove Skoja ili Komunističke partije je „Triblionci“. Izraz je preuzet od Anatole France a iz Savremene istorije. (Prim. prir.)

[10] Alton Glenn Miller (1904 – 1944), je bio američki džez muzičar, kompozitor. Najčuvenije su:  In the Mood, American Patrol, Chattanooga Choo Choo, Tuxedo Junction, Moonlight Serenad  i Pennsylvania 6-5000. Za vreme II svetskog rata njegov avion je nestao na letu prema Francuskoj gde se bio uputio da zabavi američke trupe. Telo mu nikada nije bilo nađeno. (Prim. Prir.)

Friday, May 24, 2024

ZOILUS

 

ZOILUS[1]

 „Onima koji su bili vešti u čitanju zvezda nije bilo nepoznato da su nebesa imala izgled zla ... Nad nekoliko boca crvenog hijoskog vina u otmenoj dvorani jedne mračne varoši koja se zvala Ptolomeas, sedeli smo u noći, mi društvo sedmorice ... Pevali smo pesme Anakreonove ... i pili mnogo, mada nas je purpurno vino opominjalo na krv. Jer tu je bio još jedan stanovnik naše sobe u licu mladog Zoilusa. Mrtav i ispružen ležao je uvijen u pokrov ...“ (Edgar Allan Poe[2] Priče tajanstva i mašte)

Planeta Jupiter nije ušla u znak Ovna da se spoji sa crvenim prstenom Saturna. Nije bilo Senke iz Ptolomejevih[3] katakombi s kojom bi naš Ojnos razgovarao. Pili smo crveno vino koje nije bilo hiosko i nije na krv podsećalo. Nije nas bilo sedmorica, nego dvadesetero. I najzad, nismo imali svog Zoilusa. Činilo nam se da smo večni ...

S radija putnici pevaju Hoffmannovu[4] barkarolu. C. s japanskim osmehom i balkanskom neuvuđavnošću proizvodi automatske primedbe , na koje je utrošio nekoliko poslednjih nedelja. J. citira sebe. (On uvek citira samo sebe.) DŽ. nastoji da bude koristan. S. urla iz mraka glasom dlakavim od ženske kose. Ja sam s nekim, na nekom divanu, u nekoj radnji, koja bi pod ozbiljnijim okolnostima mogla biti i ljubljenje.

M. N. leti između dve činovnice JAT-a, koje će, kako kaže, posle Nove godine „otpustiti“. Gajio ih je specijalno za doček. Vratiće se slobodnom „odstrelu“ po aulama „najlepših“ fakulteta, u prvom redu Engleskoj grupi na Filološkom (U međuvremenu, on ne studira. Stao je na majčino stanovište daga komunističke škole nemaju čemu naučiti. )

Vrata verande se otvaraju i ulaze maske. Cvećarica s grubo izmalanom samrtničkom maskom na licu nudi kartonsko cveće; grof II Carstva odmara se na grudima mornara Crnomorske flote (perverzna mašta ili indiferentnost?) To sestra B., koji je sa nama, odlazi nekuda na doček ...

Dvanaes je časova. Gase svetlost. Ljubimo se. Igramo. U polutmini salona sive senke poput strašila na vetru ...

A onda se ponovo otvaraju. Ovog puta unose našeg Zoilusa. Inženjera M., koga je u kafani ubila kap. Sprovod prolazi između ukočenih parova. Igla struže ploču. Kružni šum deluje ominozno. Sprovod nestaje u dubini kuće. Pali se svetlost. „Svaki od nas posmatrao je bledilo svog lica i zverinje u oborenim očima svojih drugova ...“

Izlazimo u noć. Nebo je hladno, tamno, nepokretno kao nadgrobna ploča. Čujem šum. Okrećem se. C. mokri u sneg ...

 

 



[1] Zoilus od Amfipolisa je pisac IV veka pre n. e. koji je dobio naziv „Homerov bič“ zbog žestine sa kojom je napadao anomalije jezika i događaje u Homerovim delima. (Prim. prir.)

[2] Edgar Allan Poe (1809-1849) je bio američki pisac, pesnik i literarni kritičar. Smatra se pripadnikom američkog romantičarskog pokreta. Najpoznatiji je kao pisac mističnih i makabr pripovesti. Smatra se prvim piscem detektivskih i SF priča. (Prim. prir.)

[3] Klaudije Ptolomej (90-168) iz Aleksandsije, bio je antički grčki matematičar, astronom, geograf i astrolog.

U sistematskom obliku dao prikaz cjelokupne astronomske nauke do svog vremena, odlučujući se za geocentrični sistem jer je smatrao da je Zemlja nepokretna i u centru sveta. (Prim. prir.)

[4] „Hofmanove priče“ je Offenbachova opera, bazirana na kratkim pričama Hoffmanna. Najčuveniji deo opere je „Barkarola“. (Prim. prir.)

Thursday, May 23, 2024

NE-VREME U NASLONJAČI

 

NE-VREME U NASLONJAČI

 

            Sedim u fotelji pored baštenskog prozora. Iza stakla natiče moluskno-žuto more. Poput diareje. Priroda je dobila proliv i sve je kaki-žuto. Žutilo prodire u nameštaj koji pucketa svuda oko mene. Zujanje obližnje drvare, kao panika desorijentisanog tvrdokrilca, udara o staklo sluha ... S radija Rossini[1], uvertira „Sémiramis“. Tajfun zvuka. Zatim Strauss[2] „Imperijalni valcer“. Zamah još traje. A onda antiklimaks – Adagio, Albinoni[3], pogreb u kasnu jesen, apsolutno beznađe, kraj ... Na zidu, preko puta, hlad postaje tvrd. Promene se stalno događaju. Samo treba imati vremena i oko. Parket je uglačan voskom. Prijatan miris izobilja. Izobilja nema, samo njegov miris u vosku. Pravom i onom iz memorije ...

Smrkava se. Fekalične boje prirode postaju crne. Sve tamni kao na slikama starih majstora. Samo jedan zlatan zrak, kao koplje zaboravljeno na bojištu. Takvo koplje, ali olovno sivo, nosi i riter, kome na zidnom goblenu višeglava aždaja nudi svoj, bledim pamukom, izvežen trbuh ...

Kakva je to noć koja mi dolazi kao lopov?

Noć slobode koja nam je izrečena kao presuda na smrt?

Noć zavere protivu pravca vlastitog krvotoka?

Noć ustanka senki koje će nam se otkinuti s peta da na naličju ovog sveta stvore svoj?

Noć u kojoj će me, između dva noža, nadživeti samo stid?

Noć prostitucije sa uzalodnostima?

Smaknuća koje se ne oseća?

Noć posle koje se savest nalazi tamo gde smo ostavili papuče?

Noć u kojoj se trune na rukama uspomena?

Noć Leonida Njegovana, koji će, ako bude stvoren, pucati ne da se brani, nego da diže buku, u nadi da će je neka budućnost čuti?

Noć La Gena, koji je čekajući zoru i giljotinu, učio pravopis?

Noć straženja pred Onim što će doći, a ja neću znati ni dan ni čas u koji će doći? ...

Osam je sati. Vreme je da se spremim za doček Nove godine. Sutra je 1955. Pa šta?...

 



[1] Gioachino Antonio Rossini (1792 –1868) italijanski kompozitor koji je napisao 19 opera, kao i druga muzička dela. Najpoznatija je opera „Seviljski berberin“. (Prim. prir.)

[2] Johann Strauss II (1825 – 1899) je bio austrijski kompozitor lake muzike naročito muzike za ples i opereta. On je komponovao preko 500 valcera, polki, kadrila i druge muzike za ples, kao i nekoliko opera i balea. U njegovo vreme bio je poznat kao „Kralj valcera“ i njegovom zaslugo je valcer postao popularan u Beču XIX veka. (Prim. prir.)

[3] Tomaso Giovanni Albinoni (1671 – 1751) venecijanski barokni kompozitor. Iako je u vreme svog života bio čuven i kao kompozitor opera, sada ga se sećaju uglavnom po njegovoj instrumentalnoj odnosno koncertnoj muzici. (Prim. prir.)

Wednesday, May 22, 2024

NA ROSANDIĆEVOJ IZLOŽBI

 

NA ROSANDIĆEVOJ[1] IZLOŽBI

Senzualna nežnost. Iskustva Lezbosa u drvetu. Majke koje ostaju i kad svega nestane. Jedan Hristos koji liči na mučenika našeh veka. Ticijanovi anđeli ... Rosandić daje svojim oblicima sekundarno patološki pečat. Klasika je tu pokvarena iznutra. (A on objavljuje Strašni Sud – Modernoj!) Ipak, vrlo dubok utisak ...

U jednom ćošku, Smrt koju niko ne vidi, drži kosu. Kosa se presijava na suncu s prozora. Ovo je nesumnjivo predsmrtna izložba. Majstora guraju učenici u kolicima. Njegove ruke odlaze u nepredviđenim pravcima ...

Profesor S. sa Primenjene priča mi da je pre nekoliko meseci posetio Rosandića. Pomenut je Meštrović[2]. „Ah, taj zanesenjak,“ rekao je Rosandić „on hoće da bude sculptor sculptorum! ... Taj čovek, koji je napravio tolike glave, doživeo je najposle da izgubi – sopstvenu.“

Izložba raznežava. Platon je znao zašto je iz svoje idealne države prognao umetnost ...

 

*

 

CRNI GRAĐANSKI REDENGOT I CRVENI PRSLUK

THÉOPHILE GAUTIERA[3]

Jedna od najsvirepijih posledica velikih poraza je migracija forme. Pobednik stvarno pobeđuje tel naknadno, kad vam počne uzimati ono zašta ste se borili, kad od vaše forme započne praviti svoju prirodu ...

Revolucionarne pobede odnose se nad onim društvenim snagam, kod kojih je nekadašnja priroda, iscrpevši vitalnost postala tek – forma. Preuzeta od pobednika, postaje postepeno ona opet priroda, ali njegova ...

Istovremeno se događa suprotan proces. Poraženi prihvataju formu pobednika, koja postaje njihova priroda.

Procesu revitalizacije na jednoj strani proporcionalno odgovara proces devitalizacije na drugoj. Pobeđeni se regeneriše, pobednik degeneriše.

Istorijski primeri ...

Postoji i naš.

Odbacili smo svaki odgoj i pravili od sebe budale da bismo srušili režim. Prihvatili smo od levice davno napušteni promiskuitet, i namesto građanskih dogmi opijali se egzistancijalističkim nihilizmom i rakijom (pri čemu nas je rakija više i brže opijala). Oblačili smo se kao strašila da bismo sablaznili komunističke puritance koji su demonstrirali građansku strogost i jednostavnost ...

Migriraju uvek najpre preteranosti ...

Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na ognjištu, koga simbolizuje nezgrapno temeljan nameštaj firme „Todor Dukin“, a građanska klasa, u licu svojih naslednika (bez nasleđa), predaje se zavereničkim organizacijama po kućama, čiji su prozori zamračeni kao u vreme bombardovanja. Revolucija pledira za Red i Rad; građanska klasa, koja je i Red i Rad pronašla, premda se poslednjim i nije uvek lično bavila, propoveda Nered i Nerad, a zatim odlazi u kafane da ih, praveći buku, simulira.(Pevanje „Uskliknimo s ljubavlju“ na pravoslavnu Novu godinu.) Revolucija preuzima nacionalne mitose, mladi ih šoveni izlažu preziru. (Jer „Uskliknimo ...“ je buka, nije ideja.) 

Revolucija dreždi za kancelarijskim stolovima, izmišljajući zakone koji će joj obezbediti trajnost; pasionirani obožavatelji zakona i trajnosti, građani, kuju planove kako da ih izigraju, kako promenu stalnom da učine. Revolucija je sela u naslonjač; oni koji su naslonjač smatrali jedinom prednošću koja nas razlikuje od životinje, odaju se histeričnoj pokretljivosti, i zamaranju bez svrhe. Revolucija je najzad počela da razlikuje ljude u bezobličnoj „narodnoj masi“, koju joj je u nasleđe ostavila ideologija; građanstvo žrtvuje svoje individualnosti kolektivnim zaverama, karbonarskom mraku u kome sve mačke moraju biti crne i sve jednako presti. Revolucija čita starog Balzaca, gleda „Labudovo jezero“, sluša Mozarta i skuplja se u red pred izložbama klasičnih majstora. Mi pretpostavljamo Schönberga[4], Joycea, Picassoa, pa su nam već i oni pomalo staromodni. Revolucija igra tango iz Burskog rata, mi držimo da je rock prespor ...

Kao Théophile Gautier na premijeri Hugo-Verdijevih[5] „Hernania“, građanska klasa oblači crveni prsluk da sablazni revoluciju, koja po istorijskim foajeima već uveliko hoda u salonroku sa kamelijom u zapučku ...

 



[1] Toma Rosandić (1878-1958), vajar. Prvi rektor Akademije likiovnih umetnosti u Beogradu. (Prim. prir.)

[2] Ivan Meštrovič (1883-1962) jugoslovenski vajar, jedan od velikih svetskih umetnika. Između dva rata uradio je mnoge monumentalne javne spomenike: Zahvalnost Francuskoj u Beogradu i Neznani junak na Avali. Posle II svetskog rata živeo je u SAD. (Ptrim. prir.)

[3] Pierre Jules Théophile Gautier (1811 – 1872) francuski pesnik, pisac drama i romana, novinar i kritičar. Bio je poštovan od pisaca kao što su Balzac, Flaubert, Proust i Oscar Wilde. (Prim. prir.)

[4] Arnold Schönberg (1874-1951) austrijski kompozitor, jedan od teoretičara atinaliteta koja je postala najpolemičnija muzička teorija XX veka.  (Prim. prir.)

[5] Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (1813 – 1901) italijanski kompozitor romantičnog stila. Bio je jedan od najuticajnijih muzičkih stvaralaca opera XIX veka. Dela: „Aida“, „Nabuko“, „Rigoleto“ i mnoga druga. (Prim. prir.) 

Tuesday, May 21, 2024

NOSTALGIČNA PRIČA

 

NOSTALGIČNA PRIČA

 

            Kad je slao sluge da prebiju Voltairea[1], Kardinal od Roana im je rekao: „Ne tucite ga po glavi. Možda će iz nje i nešto dobro izaći“ ....

*

NA DNU DUBOKOG BUNARA

Crveni pokrivač sa krinovima, arterski bunar, i on crven od rđe, crvene ilustracije zubnog lekara K. G. U Novom Bečeju, crvenom ciradom pokriven fijaker na popločanom trgu (kocke su, čini mi se, sitne, šavovi uski), plavičasta ukrasna kugla, po kojoj lebdi paperje crvenokrvavog snega, i glatka, i glatko podsišana crna kosa četvorogodišnje M. G. ...

Kakve koristi od takve namerne regeneracije? Memorija nije daždevnjački rep koji raste pošto se otkine. Niti je fantomska noga koja će volšebno prohodati upornim draženjem ...

Memorija je izgovor. (Izgovori su ono što najčešće tražimo u životu.) Prošlost i budućnost podjednako su dobri izgovori. Jučerašnjica nam izvinjava sadašnjost. Ako to nije dovoljno, tu je budućnost da nas izgovori ... Međutim, ono što nam uistini treba, to je jedna partenogenetička sadašnjost ....

 

*

CENZURISANO I RAVNODUŠNO

Poziv u 29. novembar. Ne kaže se zašto. Ne govorim roditeljima. Nisam uznemiren. Ništa nisam učinio. Ali groblja su puna onih koji ništa nisu učinili ...

Oblačim plavo odelo. Vezujem kravatu. Kad sam to pokušao u noći između 6. i 7. novembra 1948, rekli su mi da nije potrebna. Stvarno nije bila. Kućni kaput, koji sam posle nedelju dana od kuće dobio, doneo mi je ime „popa“. U njemu sam bio smešan, ali me je grejao. Pretpostavljam da je malo zatvorenika sedelo na podu ćelije u vlastitom kućnom kaputu. U njemu, međutim, ima nešto čudesno. Toplota doma je u sitnim stvarima. Otpor je u onim najsitnijim. U redovnom brijanju pod bombama. U presvlačenju za večeru u sred džungle. U učtivostima dok ste u govnima do guše ...

Dan je prolećno ružičast.

Zgrada u 29. novembra je siva kao mrtvačnica. Izvesna hladna pobožnost vlada nesrazmerno prostranim hodnicima. Primaju me ravnodušno, kao što radnik na konvejeru prima predmet na obradu. Predmet je uvek isti, posao oko njega uvek jednak. Monotonija muti oči ljudima iza šaltera ...

Gore, na spratu, pokazuju mi kartonsku kutiju s rukopisima koji su mi bili oduzeti priliko puštanja iz KPD-a. „Pogledaj da li ti je sve tu,“ kaže službenik ljubazno kad primećuje da sam spreman dohvatiti kutiju i nestati čak i da je prazna, da su u njoj moje cenzurisane fekalije. (Možda i jesu?) Ne očekujući rukopise, nisam poneo njihov spisak. Ali se svega sećam. Otvaram kutiju. Prebiram. Pravim se da papire pregledam. Sveske su raznih formata, debljina, boja. Na njima crvenim slovima ispečatan znak cenzurisano. Na svakoj piše „Osuđenik Borislav Pekić“, a zatim moj „kućni broj“. On nije uvek isti. Inventarisan sam u raznim vremenima pod raznim brojevima ...

Tu je i Genealogija Doma Njegovan Turjaški, na dva u tubu svijena, tvrđa papira, širine 50, dužine 150cm. Genealogija je u crvenom tušu, arhitektonskom kaligrafijom, radio A., osuđeni tehničar u KPD – Niš. Žao bi me bilo da je izgubljena. U nju smo obojica uložili veliki trud ...

Sveske za poeziju, međutim, nema. Iscepao sam bio meke korice desetak tanjih plavih svezaka na kockice i u zavodskoj knjigoveznici povezao ih u platno. Ta je knjiga bila svakako najraskošnije što sam posedovao. U nju sam bio prepisao svoje pesme, do kojih sam još držao. Nje nije bilo. Nisam osećao nikakvo žaljenje. Sveska je bila lepa, i kad se listovi s pesmama iščupaju, mogla je nekome poslužiti da u nju beleži zaista važne stvari ...

            (Kod kuće, među drugim papirima, nalazim jedan iščupani list i na njemu poslednji stih neke pesme:

 

„Vratićemo se kao što se refren vraća,

U elegije vaše dovršene bedom,

U mašte vaše, oblik, biće redom,

Naša će sena ko Pan s frulom da korača.“)

 

U jednom trenutku dolazim u iskušenje da ponovim „scenu sa naliv perom“. Odustajem. Ravnodušan sam. U svetlosti nelagodnosti, s kojom sam u sobu ulazio, izgleda mi bedno da se, izlazeći, pravim važan. A i ravnodušan sam, stvarno ...

Odlazim, noseći kartonsku kutiju, s osećanjem da nosim vlastiti leš, za kojim nema ko da plače ...

 



[1] François-Marie Arouet (1694 – 1778), čuven pod imenon Voltaire je bio francuski pisac i filozof. Poznat kao branilac građanskih sloboda i njegove stirične polemičnosti. Poznata su njegova dela: Filozofska pisma i Kandida. (Prim. prir.)